Boris Peko: Stara škola ponovno jaše


U jeku izvještaja sa svih strana o tome kako je Springsteen pokorio Italiju izašao je i novi album Neila Younga i prateće skupine Crazy Horse. Neil je sa Prairie Wind pokazao da je ponovno u formi,a sa Le Noise da nije izgubio žestinu. Okupio se sa svojom poznatom ekipom Crazy Horse i snimio album Americana. Zamislite sportsku ekipu čiji se članovi poznaju u dušu, međutim, nisu već dugo skupa igrali. Onda stanu na teren i vide da se ništa nije promijenilo. I dalje funkcioniraju besprijekorno.

Razlika ovog i prethodnih uradaka gdje je Neil surađivao sa „ludim konjima“ jest što su ovdje obrade već poznatih pjesama. Ali ono što se ne mijenja je najjači adut Younga i Crazy Horsea,a to je zvuk. Nemojte očekivati „Down by the River“ ili „Cowgirl in the Sand“. Radije očekujte nešto kao „Cinnamon Girl“. To se odmah čuje iz obrade „Oh, Sussanah“ gdje se odmah dobije odgovor na pitanje:“Što su promijenili?“ A odgovor je:“Ništa!“. Onaj tko je očekivao nešto novo, neće se oduševiti. „Oh, Sussanah“ daje odličan uvod u album, uz poslovično kvalitetne back-vokale i standardno visoko-kvalitetnu svirku. Pjesmi je dodana jačina „kuma grungea“ koji je dodavajući distorziju stvorio dojam kao da se radi o čistom hard-rocku,a ne folk pjesmi.

Stigla su odmah pitanja zlonamjernika da li se Neil ispričava zbog svoje „Southern Man“ gdje optužuje američke južnjake za robovlasništvo. Međutim, dovoljan mu je bio odgovor Lynyrd Skynyrd u obliku „Sweet Home Alabama“. Prve dvije pjesme su o ženama pa je „Clementine“ logičan nastavak sa malo manje snage instrumenata te sa guranjem vokala u prvi plan. „Oh, Sussanah“ je dala nagovijestiti da će biti dobar album, a „Clementine“ je pokazala da mogu i bolje.

Zanimljiva je priča u studiju poslije svake pjesme. Tako Neil pita:“Možda sam trebao poslije refrena dodati F#-mol?“ Brzo stiže odgovor od kolega:“Ne, bilo je ok.“ Dojam je da se skupila ekipa i odlučila snimiti album u jedno popodne. Kao i u starim danima, bez greške funkcioniraju prateći vokali i baš su tamo gdje bi trebali biti sa ostvarenjem svoje svrhe. I to je najbolje izraženo na uvodu u „Tom Dula“ koja je odličan prijelaz (bez obzira na trajanje kao „Down by the River“) sa prve dvije na „Gallows Pole“.

Možemo se staviti u Tomovu poziciju zahvaljujući aranžmanu pjesme, ali paralelno s time (zbog back-vokala) izvire zloba koja govori:“Ma objesi gada!“ „Gallows Pole“ je već obrađena od strane Led Zeppelina na njihovom (uglavnom akustičnom) trećem albumu. Zeppelini počinju lagano pa ubrzavaju prema kraju, dok je ovdje tempo ujednačen. Dok Page koristi isključivo akustičnu gitaru, Neil je odlučio i ovu odsvirati na električnoj. Zajedničko objema verzijama je da na kraju glavni akter pjesme ipak ostane visjeti na vješalima. „Get a Job“ je naznaka slabog izbora skladbe ali i loše obrade. Iako sami tekst daje poučnu poruku, aranžman nije po ničemu zadivio te je ovo prva stvar na albumu koja mu spušta ocjenu.

Kod „Travel On“ se stvara drugi problem, a to je bit obrađivanja. U odnosu na originalnu verziju pjesma nije mnogo promijenjena za razliku od „Oh, Sussanah“ ili pak „Clementine“. Pjesma ima simpatičan solo, ali dojam je da je i on odrađen samo da bi se pjesma produžila 30-ak sekundi. „High Flyin Bird“ je dala konačnu potvrdu da zaista zvuče kao prije 30-ak godina i to je fascinirajuće. Neil samo što ne zaplače, gitara je preturobna sa dodavanjem fillova koji pjesmu čine klasičnom baladom Neil Younga i Crazy Horsea. Ako su prve dvije skladbe na albumu nedodirljive, „Jesus’ Chariot“ je odmah iza njih. Pjesma je oduševila u svakom obliku, puno su pomogli back-vokali, međutim, glavnu ulogu je odigrao bubnjar koji diže pjesmu u svakom trenutku kada ona ostane bez vokala. Možda bi bilo dobro rješenje da je pjesma bila na 3. mjestu na albumu tako da bude paklen ritam prve tri skladbe a to je onda 15 minuta vrhunske glazbe čim pustite cd. „Jesus’ Chariot“ je stvar koja zvuči onako kako sam zamišljao zvuk kad sam vidio da ponovno objavljuju album.

Slijedi čisti country u svom izvornom obliku na lokal-patriotskoj skladbi „This Land is Your Land“. Onaj kome country nije drag, neka je preskoči. „Wayfarin’ Stranger“ i „God Save the Queen“ su zadnje dvije skladbe. Obje su prekrasne skladbe, ali postoji značajan problem. „Wayfarin’ Stranger“ je već previše autora obradilo i ima puno vrhunskih verzija, među njima i ona Brucea Springsteena, tako da se moglo i bez nje. Ili ako su je već htjeli obraditi, trebali su je obraditi tako da se prvih 20 sekundi ne prepoznaje koja je pjesma u pitanju. A za „God Save the Queen“ ću prvo reći ime jednog benda- „Sex Pistols“. Oni su je obradili, sablaznili britanske čistunce i trebalo bi zabraniti da je itko više obrađuje jer ne može bolje od njih. Jedino opravdanje je neka ljubav između Johnnya Rottena i Neila Younga jer ga Neil spominje i u „Hey, Hey, My, My (Into the Black)“.

Sumarno gledajući jedan dobar album koji ne bi nezapaženo prošao ni u 70-im godinama XX.st. Ima nekoliko promašaja, za koje samo Neil i ekipa znaju zašto su ih obradili i zašto na baš takav način. Neil je u formi, hiperproduktivan je i želi svirati. Duboko se nadam da ćemo ih vidjeti i u Europi jer su zasada samo najavili sjeverno-američku turneju. Za kraj, ovo vrijedi za Shakeya ali i za Crazy Horse:“Ovo je bilo dobro,ali hoću autorski album. Znam da to možete i da će bit odlično.“

Ocjena: 4,5 / 5