Hrvoje Kolić: Run, homofob run!


Reklo bi se, u Hrvatskoj ništa novo. „Odvratan“ lezbijski par pretučen je na zagrebačkoj Trešnjevci.

“Da ste u Beogradu, ne bi se ovako usudile hodati gradom! Odvratne lezbače i pederi, treba vas sve pobit i popalit! BBB i huligani, je li ti to razumiješ?”, urlao je muškarac odjeven u majicu na kojoj je pisalo Run i Zagreb, pa nakon fizičkog napada, udarcima šakama u glavu, pobjegao glavom bez obzira.

Ta pizda s ulice, da je tako nazovemo počinila je još jedan zločin iz mržnje. Zločin koji u Hrvatskoj  nije  toliko prihvaćen kao prebitan. Da je bitan, policija nebi pokušala zataškati i  nedavni napad na grupu djevojaka na splitskim Bačvicama. Tada je grupa mladića također uz povike “treba vas sve pobiti” mlatila čime god je stigla. Prema riječima djevojaka dvojica policajaca koji su došli na mjesto događaja nisu ni priveli napadače, a nakon prigovora jedne djevojke, policajac ju je odgurnuo. Čak i nakon odlaska u policijsku postaju da prijave napad, policajci su  omalovažavali, a jedan je i zaprijetio da će joj “opaliti trisku”.

U oba dva slučaja radi se o napadu “muškarca” na žene. Ako po strani na trenutak ostavimo njihovu seksualnu orijentaciju, dobili smo napad krkana, seljačine, primitivca, najvećeg ološa, ženomrzca koji očito osobu suprotnog spola nebi zadovoljio ni da mu se nacrta i objasni nekom powerpoint prezentacijom ili filmom. Bijes zbog svoje nemoći iskaljuje na način koji u društvu nikad nije bio niti će biti prihvaćen. Kada djevojkama dodamo i njihovo seksualno opredjeljenje, napadaču dodamo naziv homofob.

Homofob je osoba koja svoju prikrivenu želju da ga netko krkne odzada iskazuje nasiljem. Svoju homofobiju nadopunjava raznim stereotipima i neznanjem. Homofob teško uči i prihvaća različitosti, on je tu da tjera pravdu šakama, nogama i svim što mu dođe pod ruku.Također, rijetko kada napada sam, jer bez društa i potpore ostalih krkana, on je nitko i ništa – izgubljena ovca umjesto stabilnog stada. Zanimljivo da uz povike ubit, satrat, zapalit koristi i ponosno izvikuje ime svoje države ili voljenog nogometnog kluba. Mnogo puta koristi  razne primjere drugih gradova ili država u kojima se događa isto nasilje te se razbacuje informacijama. Za takvu malu količinu mozga, čini se neobično da takav napad poprimi i edukativni karakter, ali krkan voli svoje šake slijediti “neupitnim činjenicama”.

Nakon napada, bježi glavom bez obzira, a u slučaju da ga privedu svoje kajanje za isti zločin opravdava u suzama ispred televizijskih kamera ili pred novinarima tiskanih zdanja. Isti ti novinari prenose te izjave kao da u jednu ruku vjeruju da kamera liječi homofobiju. Tada gledamo te pomalo smiješne“oni nikad nebi” izjave, da se sve dogodi slučajno ili da su napokon promijenili mišljenje i otvorili oči pred hrvatskim TV pučanstvom. Kad ih pogledaš na televiziji rekli bi vidi zbilja mirni ljudi, ali onda se sjetite svih priloga u kojima je prema svjedočanstvima obitelji, susjeda i poznanika obično onaj najmirniji, koji je pozdravljao susjede, otvarao vam vrata lifta ili portuna ubio nekoga, pa sad svi u šoku.

Živimo u nadi da ćemo biti voljeni. Kao pripadnici ovog društva tražimo da nas se ne dira, pogotovo u onim stvarima koje su osobne I pripadaju samo nama i ljudima koje volimo. Iz tih razloga ovakvo nasilje i mržnja pogode sve osobe koji imaju vjeru da je tolerancija i ljubav ono što svako društvo čini velikim. Teško je prihvatiti da je odgoj zadnja rupa na svirali, te da samo pred kamerama pokazujemo mrvu ljudskosti u sebi. Došlo je vrijeme da iziđemo iz svog ormara primitivizma.