Momir Krivec: Ratatatata hušhuš!


untitledZa dom spremni manje više jesmo, ali u svakom slučaju, golema orljava sa svih strana nadirala je zbog objave registra branitelja više prije, nešto manje poslije osvajanja vlasti koalicije zvane kukuriku, koja je u svom planu to najavila i ostvarila, kao i nedugo nakon resorni ministar uvođenje ordena junaka Domovinskog rata, ali to ostade samo najava.

Ako je jedna jedina bitka, primjerice ona na Sutjesci iz Drugog svjetskog rata, iznjedrila preko četrdeset ratnih heroja, pitam se, kako to da Hrvatska politika ni do dana današnjeg nije proglasila ni jednog jedinog, makar pokojeg herojčića, barem kao što su Boško Buha, Mirko i Slavko, Prle, Tihi, Nježni, Anka, Walter, Višnjić, Rojs, Otac, ali ne onaj sveti, vjetar s Dinare..?

Malo sam se zanio, priznajem.

No, je li zbilja moguće da u cijelom Domovinskom ratu, koji je trajao pet godina, nitko nije napravio nikakvo herojsko djelo, a poslije Drugog svjetskog rata, čak dvjesto devedeset hrvata je i službeno progla��eno ratnim herojima?

Naravno da nije moguće, jer, evo, u povodu dana Državnosti i ulaska u EU, ni manje ni više nego Predsjednik države u svom obraćanju među ostalima zahvaljuje i junacima Domovinskog rata. Juhuuu imamo iiiiih, ali gdje su, koji su, ili je to opet samo kontekst?

Dakako da su svi koji su osjetili, makar samo jednom, miris granatom spaljene kadulje, ljudske krvi i svježeg, gelerom odlomljenog komada kamena, kuće ili stabla, zaslužili orden i junaka i heroja, jer sam boravak na tom mjestu je značio vrlo izvjesnu smrt, a toga su i te kako bili svjesni svi oni u postrojbama koje su odlazile na bojište, a i u onima koje nisu, jer upravo zato i nisu, a cilj sredstvo i ovo-ono, ma znate već.

Svjesno ili nesvjesno uskočivši u uniformu, mnogi su zaista i zaslužili pohvalu za hrabrost i odricanje, dok je na mene osobno samo jedna osoba ostavila dojam da se radi o nečemu što se ne događa često, jer biti na prvoj crti bojišnice, zar to nije za hrvatskog bojovnika bio najnormalniji svakodnevni posao, a i obveza?

Ritam, sedam dana kući, sedam u pričuvi, sedam na terenu, ozbiljno se počeo urušavati kada su se neki „ruzmarini“ dosjetili da je baš lijepo slučajno zakasniti prvog dana odlaska na teren, jer, gle čuda, baš prva dva dana se najviše ginilo i stradavalo, a svi ostali su bili glupi pa to nisu znali.

Kad su kašnjenja ruzmarina eskalirala u nedostatak ljudstva za preuzimanje položaja, vjerojatno iz očaja, zapovjednik se lukavo dosjetio i popunio redove pozadinskim djelatnicima. Tada nastupa moj junak laureat Buco intendant.

Plavim, treptavim, viškom kilograma skrivenim okicama, zamuckujući sada malo više nego obično, u struku prenapregnutom košuljom br. 54 i drugim, još nezavrnutim rukavom do koljena, Buco je vicevima sa zadnjih strana skandinavkih i crtanih romana pokušavao oraspoložiti i uvjeriti svih, pa i kolateralno svog šefa, inače administrativca ili piskarala bojne, da malo terena i nije tako strašno. Najmanje bilo tko od nas, a i nitko na svijetu, Buci ne bi zamjerio što on sam nije pristao ići na teren, zapravo i očekivali smo da dobri duh, neka vrsta miljenika bojne, bude pošteđen mogućeg stradanja, dok je nauštrb tromblona, bombi i municije u ruksak trpao mesne, riblje i ostale konzerve.

Nažalost, da ona teorija o mudima i ratu ima smisla, vrlo učinkovito nam je demonstriralo, do pojasa se razgolitivši, neželjenom naredbom raspamećeno piskaralo, inače mamlazina od koja dva metra i sto dvadeset kilograma samih gluteusa, bicepsa i tricepsa, s pločicama koje bi mamu i sve nesuđene žene ratnika Šake Zulua dovele u ekstazi, zaprijetivši da će sve pobiti, jer on nije došao u ZNG zbog terena. Ozbiljno shvativši prijetnju, zbog bojazni što bi se moglo dogoditi neprijatelju na prvoj crti, a i zbog EU promatrača koji su se počeli muvati uokolo, hladnoznojni zapovjednik nije htio riskirati moguće masovno stradanje jugo ili četničke vojske pa je ćati dao na volju, taman kad sam se htio zapitati zašto mi idemo na teren tražiti neprijatelje.

U svakom slučaju, Buco, jedan inženjerac, jedan atomskoprotuotrovnoantibiološkokemijski izvidnik, još jedan izvidnik obični i moja malenkost, rano ujutro uspješno preuzmemo jedan od položaja na prvoj crti.

I dok nam je prvi dan prolazio buljenjem u šikaru, te upoznavanjem, u strahu zbog nedostatka bojovnika, a mrkla noć u osluškivanju povremene svađe s druge strane šikare i Bucinog hrkanja, nikako nismo mogli izbjeći miris iz obližnjeg spaljenog tenka iz kojeg se još uvijek pušilo, a zbog kojeg mi se dugo godina poslije dizao želudac na ćevape, pljeskavice i općenito sve termički obrađeno meso, kako u loncu tako i na ražnju.

Sljedećeg dana, u zenitu posta, straha, napetosti i iščekivanja, čudo se ipak dogodilo: sjetili smo se da je Buco pun konzervi, a bojovnici koji slučajno malkice zakasniše od kuće, kad su čuli tko ih mijenja, dobiše takav napad hrabrosti da su već do kraja dana svi položaji imali po duplu smjenu i ne samo smjenu, to je bila fešta o’ mud i mudonja, falila je samo Nadalina.

Dok mu i dan danas zahvaljujem jer nas je svojom riskantnom taktikom s konzervama spasio od kuhane i pečene hrane, pa iako bi se, vojno gledano, kad bi nekoga zamlatio mesnim nareskom ili paštetom u čelo, postigao dvojni efekt – zabolilo bi mu i majku, a i vidjeli bi da imamo hrane u izobilju, ostaje gorak okus gorčine jer Buco, ali niti itko drugi, od strane naših političara koji se tako zdušno, po potrebi, pozivaju na branitelje, nije prepoznat kao junak Domovinskog rata.

Stoga EU, ne morate se bojati, stiže vam lijepa naša, o’ junačka zemlja mila, bez junaka, ali zato puna brend – huškača.

Stvarni likovi iz ove priče, ni vi se ne bojte, slučajnost je izmišljena.

Samo za Dišpet, u praskozorje ulaska u UE, posljednjeg subotnjeg jutra, lagano napisao;

Momir Krivec.

Split, Hrvatska, 29. lipnja 2013.

About these ads