U razgovoru s mnogim ljudima iz veoma različitih krugova, svih razina edukacije i svijesti pa i različitog uzrasta – autor ovog teksta susreo se sa jednom karakteristikom zajedničkom gotovo svima. Jedna je lagana nijansa premazana preko sunčanih naočala kroz koje svi ti ljudi gledaju na svijet, a zove se pomirenost.

Pritom ne mislim na pomirenost koja proizlazi iz duhovne mudrosti, svojstvenu kakvim redovnicima. Ova pomirenost zajednička ljudima moga grada (a radi se o Splitu) se može pobliže odrediti kao uvjerenost u vlastitu nebitnost i nemoć.

Nećemo ulaziti u David Ickeovske teorije ni u problematiku psihologije društva, nećemo pokušavati u ovom tekstu doći do toga zašto je to tako. Razlog pisanja ovog teksta je prvenstveno nevjerojatan osjećaj deja vua koji sam dobio u proteklih par dana, što me navelo da preispitam neka razmišljanja o ljudskoj prirodi, a koja ću ovim putem podijeliti sa bilo kime koga to bude zanimalo.

Deja vu o kojem govorim tiče se ovogodišnjeg prvenstva svita u piciginu koje se održava već deveti put, na plaži Bačvice u Splitu. Za razumijevanje teksta i ideje koju prenosim nebitno je vaše poznavanje igre koja se zove picigin. Dovoljno je da znate da je to igra loptom(balunom) koja se stotinu godina u ovom ili onom obliku igra na toj jednoj plaži. Kakve veze imaju politički izbori sa igrom na gradskoj plaži? Imajte strpljenja i možda se iznenadite.

Svima je jasno zašto bi netko namjestio izbore. Politički položaj i vlast donose mogućnosti za napredak stranke, lobija koji tu stranku podržavaju i na kraju, pojedinca koji dobro kotira u tom kolektivu. Što viši položaj, više vlasti – više mogućnosti.Dakle lova. Lova je najjači afrodizijak, a produženje vrste ovisi o potentnosti. Kažu “all is fair in love and war”. Sve je jasno. No da li je tomu baš tako?

Idemo povući par paralela. Hrvatsko društvo i politička svijest pojedinca s jedne strane te plaža Bačvice, točnije piciginaši i njihov svjetonazor s druge strane.

U Hrvatskoj je glasačko tijelo izrazito tromo, te od prvih samostalnih izbora interes “običnog” čovjeka da sudjeluje u demokraciji opada. Mogli biste reći da to nije ništa novo te da je i u svijetu sličan trend. No već sam rekao da smisao ovog teksta nije razjašnjenje masovne hipnoze putem medija kao ni analiza tajnih društava koja se nalaze iza velikih korporacija, katoličke Crkve niti ijedne druge linije rezoniranja koja bi objasnila apatiju i apolitičnost, pomirenost koja je obuzela planet.

Mene interesira mikrokozmos moga grada, i nanokozmos plaže gdje se rekreiram.

A na toj se plaži već devet godina događaju neobične stvari.

Prvenstvo svita u piciginu je započelo kao odlična ideja, pozdravljena u našoj maloj sredini. Od prvog prvenstva pa do ovog posljednjeg broj sudionika svake godine opada; interes, kako publike tako i medija, stagnira ako ne opada – i što je možda najtužnije, interes samih igrača je sve manji. Javlja se primjetna rezigniranost i nezainteresiranost za nastup i rezultat prvenstva. Picigin je predivna igra za sve uzraste, izrazito demokratska i duhovno napredna utoliko što se igrači NE NATJEČU već igraju u istoj ekipi zajedno u duhu zabave i zajebancije.

Među igračima je opće poznato kako je igra na samom prvenstvu daleko najgora igra u cijeloj godini. Izgleda da je uvođenjem oblika ocjenjivanja i suda u ono što je u esenciji lakrdija i šala, dovelo do izvrtanja i perverzije a možda i konačne smrti samog duha picigina.

Iz godine u godinu iste dvije do tri ekipe (što hoće reći najviše dvadeset ljudi) osvajaju prva mjesta na spomenutom prvenstvu. Nagrade za najboljeg igrača uvijek idu nekom iz prve dvije ekipe, kao i nagrada za najbolji potez. Kao i fotografije koje potom kruže medijima. Mlade ekipe su konstantno marginalizirane, a mladi igrači dođu do izražaja jedino kada prihvate poziv u jednu od prve dvije ekipe, efektivno postajući dijelom “elite” a ostavljajući prijatelje i dotadašnju ekipu iza sebe. Je li vam poznat ovaj obrazac?

Četiri najbolja piciginaša(po općem mišljenju) ove godine nisu uopće nastupili, zbog sukoba sa jednim od organizatora koji je ujedno i “kapetan” ekipe koja je osvojila prvo mjesto, a ujedno je i proglašen za najboljeg igrača prvenstva i to jednoglasnom odlukom svih sedam + dva suca, od kojih trojica nikog drugog nisu ni nominirali. Razgovorom s igračima iz prvoplasirane i drugoplasirane ekipe došao sam do zaključka da svi ti dobri (i manje dobri) ljudi savršeno dobro znaju da je cijela stvar namještena ali da: pod 1. zaista ih nije briga jer se tu “samo dođu zabavit”; pod 2. briga ih je i smeta im nepravda, ali su pomireni s tim da je to tako i što sad, tako je svugdje.

Pomireni. Gdje smo već vidjeli taj stav?

Apatija i apolitičnost. Kako na nebu tako i na zemlji. Kaže se da zaslužujemo vlast koju imamo. Što nam se događa i kako nam je u državi, svi znamo i vidimo. Stanje uma i stav koji mladi piciginaši imaju prema organizaciji i suđenju na prvenstvu a opet se prijave svake godine – isti je stav koji svi mi imamo prema lopovskom državnom aparatu a opet trpimo i šutimo.

Šutimo i trpimo.

Za kraj, zašto je cijela priča toliko zanimljiva za usporedbu? Ako i niste uvidjeli dosad, pokušajte sada. Spomenuo sam kako je sasvim jasan odnos između političke moći, novca i seksualne potencije te produženja vrste. Ono što nedostaje usporedbi funkcioniranja prvenstva u piciginu i funkcioniranja države na većem planu, jest – novac.

Lova. U piciginu je nema. Da ne kažem, u Splitu je nema. Mogao se tekst zvati i “Zašto namjestiti prvenstvo u piciginu?”. Zec ove priče leži u sljedećem grmu.

Mi biramo političare koji nas zastupaju, a oni nam kroje sudbinu. Čine to jako loše i nesposobno, a mi ih i dalje plaćamo i trpimo. No tko bira same političare, tko sastavlja liste koje služe da bih mi zaokružili?

Drugi političari. Vršnjaci ili kolege s faksa, prijatelji, rodbina, suborci i drugovi iz teretane. Oni su ti koji biraju jedni druge, mi samo zaokružujemo liste koje oni sami sebi sastave.

Što se tiče picigina, na prvenstvu organizatori su ujedno i suci, birali su jedni druge. Igrači koji “osvajaju” trofeje su sa sucima na pivi, ili rodbina ili oboje. Ili se sucu jednostavno sugerira “daj Anti glas, biće vrimena za ove mlade”, a sudac koji ima 60-80 godina ionako ne vidi do terena di se mladi bacaju uzalud.

“Biće vrimena za ove mlade” je način funkcioniranja zajednički i našoj Vladi (i ne samo našoj) gdje bi neki vanzemaljac koji promatra prvi put mogao pomisliti kako je sijeda kosa preduvjet ulaska u zgradu.

Ono što se nameće kao zaključak jest da nije novac, pa čak ni apstrakcija zvana moć, stvarni razlog načina funkcioniranja politike (a i prvenstva u piciginu). Moderna fizika se sve više približava ujedinjenju principa u makro i mikro kozmosu. Psihologija mase je veoma slična onoj pojedinca, a možda čak i potpuno ista s poteškoćom perspektive. Možda i fizičari imaju isti problem.

Stoga je potpuno vjerojatno da ta mala skupina ljudi na splitskim Bačvicama, koja godinama dijeli medalje po kriteriju “tko je čiji mali”, “koliko je dugo ovaj tu” i “s kim sam na pivi” a da ne spominjem bojkot ekipe Dragana Markovine iz razloga što je čovjek protiv Tuđmanovog kipa u Splitu a suci nisu… dakle mišljenja sam kako je potpuno vjerojatno kako je ta mala skupina djelitelja pravde, a ustvari sustavnih uništavača duha picigina što statistike i pokazuju – idealan mikro-prikaz društva na većem planu.

A društvom, politikom, vrstom vlada – ego. Ne novac, ne moć. Ego. Novac i moć su samo gorivo stvarnom pokretaču. Ono malo novca što jadni Hrvati stvore služi kako bi njima gospodarila vladajuća kasta. No kao što će se mala skupina ljudi koji se dodavaju obrušenom teniskom lopticom na splitskim Bačvicama raspasti u potpunosti, nastavi li se sadašnji trend; tako se društvo na velikom planu već raspada/raspalo.

Upalite TV, otvorite nezavisne portale, pitajte ljude iz drugih zemalja. Pogledajte Island, Tursku, Grčku, Španjolsku.. itd itd itd. Nije novac uzrok krize, jer novca ima. Samo je u krivim rukama. Kriv je ego.

Hrvatska kasni za svijetom, Dalmacija kasni za Hrvatskom, a Bačvice su vjerojatno zadnje na toj listi. Fascinantno je stoga kako se obrazac ponašanja ljudi koji na sebe uzmu teret organizacije dakle gospodarenja, ponavlja to jest ne mijenja.

Jer smo pomireni s tim. Više nas je, ali smo isprogramirani da vjerujemo kako smo nemoćni.

I sve dok je tako, medalje neće ići tamo gdje je zasluga već tamo gdje se dogovore oni koji ih daju. Novac će ići u istom smjeru, kao i moć, kao i sudbina društva u cijelosti.

Dok se narod ne probudi, ne digne. Evo se čini kako u Turskoj puca po šavovima. Svakih parsto godina otprilike to ide, ciklički..no lokalizirano. A sada smo globalno selo i bit će vrlo zanimljivo vidjeti kako će naša revolucija izgledati, još zanimljivije sudjelovati u njoj. Do nje će doći preko malih stvari, kao u Turskoj. Kad se probude spavači.

A kad nestane ega, možda jednom bude i posljednja revolucija, revolucija duha… i riječ “ciklički” izađe iz upotrebe.

Foto: http://www.napolaputa.net

U 69. KUPEK-u, nakon petog KROKODIL-a, a prije ljetnog, onog ljubavnog slušali smo šta o makedonskoj književnosti, i uopšte o stanju u makedonskom društvu kaže Rumena Bužarovska. koja je bila gošća KROKODIL-ovog rezidencijalnog programa i to prošli mjesec.

Njene priče ćemo teško naći na ovom BHS govornom području, ali po svemu zaslužuju. Ponešto je prevodio Beton, koji ovih dana slavi svoj sedmi rođendan, stoga im sve najbolje i da nadžive sve one protiv kojih se bore, ponešto grupa 484.

Rumena će biti gošća i narednog KROKODIL-a, onog ljubavnog, a sponu sa tim KROKODIL-om tokom BELEF-a ovaj put čini i Vladimir Arsenijević, Vlaisa. Srce, duša i lopata festivala. U pauzama priprema našao je vremena da se bavi i pisanjem što je rezultiralo knjigom “Let” gdje se Vlaisa bavi ljubavnim odnosom mladog pilota i njegove žene sredinom 30-ih godina prošlog vijeka. Taj mladi pilot je u neku ruku njegov djed, baš onoliko koliko je i glavni lik romana u “U potpalublju” upravo on. Vlaisa, “Let” i ljubav su u drugom dijelu emisije.

Ovaj KUPEK u potpunosti posvećujemo bebama, jer one su rezultat ljubavi, bile one sa ili bez matičnog broja.

Uživajte uz KUPEK #69 ovdje http://www.mixcloud.com/dejankozul/kupek-69-rumena-bu%C5%BEarovska-i-vladimir-arsenijevi%C4%87/

Završava PMF-odsek za geografiju. Pravljenjem kolaža ( tehnika cut-paste ) bavi se skoro pet godina.

Svoje emocije i sve ostalo ulaže i pokazuje kroz njih.

Prošle godine učestvovala je i izlagala svoje radove na Beogradskoj nedelji umetnosti.

Januara ove godine imala je prvu samostalnu izložbu u Beogradu, u galeriji “ Freedom “. Krajem aprila bila je gost-izlagač na 27.prolećnom likovnom salonu u Aleksincu.

Takođe, kolaži joj se promovišu i u Solunu, kao i Nemačkoj, zahvaljujući umetnici Eleni iz Soluna, i slikaru Richardu Wiliamsu iz Nemačke, putem interneta.

Dobila je dosta pozitivnih kritika od stručnih ljudi, koji su kompetentni za ovakvu vrstu umetnosti.

Kritike od strane raznih kvalifikovanih umetnika:

“ Jako mi se dopada ono sto Katarina radi. Kolaž umetnost počinje da živi. Odličan rad. “-Robert Benders

“ Svaka slika ima svoju priču, to je bitno, odlično! “ – Inka Vidić

“ Odličan rad i specifičan stil ! “ – Catherine Secret-Mateudi

Katarina se predstavlja pod pseudonimom Radulanka Kacanski.

Tic – tac, tic – tac, tic – tac, itd. – itd. Koliko je sati? Moram otipkati naredni tekst prije nego otkuca ponoć. Ponoć. Kada je to? U dvanaest sati u noći. Znam. Promatram tu veliku kazaljku na satu kako mic po mic utaba taj vječiti krug poput golemog Conana, kako svako malo prelijeće onu manju što se tromo vuče o svom poslu čineći vrijeme više ili manje vrijednim. Vrijeme. Najnonšalantniji ubojica svih – pazite sad – vremena. Hladnokrvan i po najnesnosnijim vrućinama, efikasniji i od najžešćeg tajfuna, definitivan kao gnjili zub što hoće napolje jednom za svagda i ustrajan kao lokalna ispičutura dolje u (svačijem) kvartu ono gmiže, šulja se, reže, uhodi svakog od nas šaptajući nam u uho, plijeni nam pozornost: ‘ej, bogati, daj mi reci koja je ura, moram… U velikoj sam stisci s vremenom, trčim… Kada se možemo vidjeti jer… Nemam vremena, zakasnit ću na… Zar je toliko vremena prošlo… Bla bla bla.

Velikim praskom vrijeme se izbilo u pokret afirmirajući se kao podanik smrti, ubojica koji to obavlja sjeckajući nam meso, koristeći se pritom nečim mnogo oštrijim negoli bi to mogao biti mesarski nož. Vrijeme nas simultano para nečim mnogo britkijim, prodire nam u svijest nečim mnogo snažnijim. Ugasite svjetlo, navucite zastor i posve stišajte sve medije, legnite i opustite se, dopustite joj da Vam se približi (mada je ona uvijek tu, sveprisutna), i čujte ju kako galopira, indiferentno i moćno, gluha na sve naše jauke. Sekunda. Najoštrija stvar, ako je se tako može nazvati, u čitavom svemiru. Zar nije?

Promatram tu tanku kazaljčicu, tu plastičnu iglicu kako marljivo prede, dok mi svaku i najmanju misao zanavijek vakumira u svoje tisućinke, stotinke i desetinke, kako me zabavlja (jer sam još mlad) svojom tapkajućom glazbom koju stvara vrteći se oko osi oko osi oko osi oko osi oko osi. Dosta. Moram prestati. Moram se pribrati. Moram tekst privesti kraju jer vremena je sve manje. Glazba je sada sasvim prestala. Ponoć se bliži. Ponovno polažem tur u fotelju i prstima razmičem zavjesu ne bih li ugledao kakav inspirativan moment, priliku ili što god što će me potaknuti da ubodem ono prvo slovo. Gledam u dvije prilike, jednu nešto višu od druge, kako žustro raspravljaju iskarikiranim gestama i grlatim referencama. Pogleda pribijenog na jednu od njih, omamljen zvučnom izolacijom što mi je pruža sat pokraj kreveta, svjedočim krvavom prizoru što se odvijao onamo dolje, pred nosom mi, iz glave.

Horor. Horor sa zvučnom kulisom koja to nije, masakr pod paskom vremenskog dirigentskog štapića, ili da kažem one plastične igle što tako strasno odzvanja ovdje u sobi šireći svoj smrtonosni odjek i prema vani. Vani, ono dvoje mahnito diskutiraju kao da će pojesti jedno drugog, potpuno nesvjesni da su već pojedeni, štoviše, prožvakani tim nezaustavljivim mesarom što mi tapka nad glavom i u njoj. Sekunda im prilazi, nabrijana i oštra, spremna da im raskida dijelove života koji je već odavno njezin, prošlost: otkinuti udovi im plešu oko zgrušanih torza, skalpovi im se vijore poput plastičnih kesica u vihoru vjetra, glave im se otkidaju i sudaraju sukladno replikama, jezici im vise i metu pločnike prepunih riječi koje su sve tiše i tiše i tiše, i oni cijeli polako nestaju nošeni blagim valcerom sekundarnog diktata. Vrijeme ih je obezvrijedilo, vrijeme ih je osuvremenilo.

Zvono otkucava jedanaest, sat pred ponoć. Ponoć. A kada je to? U dvanaest sati u noći. Znam. Sada osjećam kako se i k meni bliži, nasmiješena i surova, kako me želi. Čujem joj plesne korake, sve su glasniji. Stoga okrećem leđa satu kao mehanizmu, primičem tastaturu k sebi i počinjem tipkati ne bih li zaglušio topot samodostatnog krvnika.

Ovo su prve riječi mog novog teksta: tic – tac, tic – tac, tic – tac, itd. – itd.

Srđan Veljović – Industrija

U ponedjeljak, 17. lipnja u 19 sati u Galeriji SKC-a, otvara se samostalna izložba fotografija autora Srđana Veljovića, pod nazivom, “Industrija” o beogradskom klubu INDUSTRIA, aktivnom devedesetih godina prošlog stoljeća u Beogradu, mjestu gdje je rođen tehno u Srbiji.

Carstvo nebesko

Izmenjena stanja naših života na tehno – fotografijama Srđana Veljovića govore sa kakvim su se žarom nekolicine generacija stasalih u lošim devedestetim borile da sačuvaju normalnost svog života. Sa ovih fotografija napadaju vas jarke boje, uvrnuti likovi beogradskog noćnog života, superstar disk džokeji, scene hedonizma – drugim rečima, život u jednoj od svojih oslobođenih formi. Da li je ovo zaista mozaik Srbije prošle decenije.

Naravno da nije

Tehno i Beogradu je bio neka vrsta čaure unutar koje se odvijala urbana, životna komunikacija koja je zamirala na svakom drugom polju pred vulgarnom najezdom pomahnitale politike na koju naši životi nisu imali uticaja. Srpski techno clubbing bio je sirotinjski hedonistički raj izgubljene generacije, dece koja su u pubertet ušla u vreme Osme sednice i čiji se život praktično odvijao u kvantumima poremećene realnosti od koje je trebalo na sve načine pobeći. Borba sa TV slikama, zatvorene granice, nasilje na ulicama, kultura smrti – sve je to postajalo neki tuđi svet kada dođe vikend i kada se utone u paralelni tehno raj u kome je Bog DJ i svi mi anđeli, bez razlike.

Ekskluzivna teritorija na kojoj nisu vladali ovozemaljski zakoni zauzima prostor Srđanovih slika. Iz njih isijava pulsiranje stroboskopa, repetitivnost elektronskog ritma, snop laserskog zraka i jevanđelje tehno ekstaze. Iskrivljena, odsutna, zamrznuta lica govore o dubini ovog zanosa i vere u gotovo religioznu dimenziju bekstva od realnosti. Ovo carstvo nebesko jasno govori o tome koliko smo u pojedinim trenucima bili daleko od Srbije i od nas samih i koliko nam je zbog toga bilo dobro .

Danas, kada tehno sa sve manje uspeha odoleva napadim trivijalne svakodnevice, ove fotografije podsećaju na neke trenutke u kojima je ne samo Beograd bio – svet, već i mi ljudi, spremni da uzmu od života više nego što je ponuđeno i dozvoljeno. Ulaznica za taj privremeni raj ističe i samo od nas samih zavisi da li ćemo naše živote spasiti onako kako smo to već jednom učinili.

Barem od sumraka do svitanja.

Gordan Paunović

Filed under: Kultura, Objektiv Tagged: Beograd, fotografija, Industria, izložba, kultira, Srđan Veljović, tehno ]]> http://dispet.org/2013/06/15/srdan-veljovic-i-industrija-u-galeriji-skc-a/feed/ 0 fanzindispet Srđan Veljović - Industrija Srđan Veljović - Industrija Srđan Veljović - Industrija Srđan Veljović - Industrija Srđan Veljović - Industrija Srđan Veljović - Industrija Srđan Veljović - Industrija Srđan Veljović - Industrija Srđan Veljović - Industrija Srđan Veljović - Industrija Srđan Veljović - Industrija Srđan Veljović - Industrija Srđan Veljović - Industrija http://dispet.org/2013/06/14/tin-pazur-tursko-proljece-revolucija-koja-je-izbila-zbog-jednog-parka-prvi-dio/ http://dispet.org/2013/06/14/tin-pazur-tursko-proljece-revolucija-koja-je-izbila-zbog-jednog-parka-prvi-dio/#comments Fri, 14 Jun 2013 16:59:26 +0000 fanzindispet http://dispet.org/?p=2801 Read More →]]>

policija vodenim topovima tjera prosvjednika s ulica Ankare

Scena 1 –28. svibnja, Gezi park u istanbulskoj četvrti Taksim, jutro, 15-ak šatora u kojima kampira pedesetak eko aktivista. Protive se gradnji novog šoping centra, koji bi uništio zadnju, i ovako malu, zelenu oazu, u centru tog dijela Istanbula.

Scena 2 –3. lipnja, stotine tisuća prosvjednika po većini istanbuskih četvrti i još oko devedeset gradova u cijeloj Turskoj, žestoki sukobi s policijom. Traži se ostavka premijera i cijele vlade, te radikalan zaokret u politici države.

Doći od scene 1 do scene 2 u samo tjedan dana prava je umjetnost, kako onih na vlasti, koji su to uzrokovali svojim lošim reakcijama i politikom, tako i prosvjednika, koji su pridobili simpatije većine od 75 milijuna Turaka ali i cijeloga svijeta, svojom voljom, upornošću i hrabrošću. No, ova priča o svenarodnom turskom ustanku, puno je više od borbe za nekoliko stabala i ima duboke korijene u onome što se već godinama događa u Turskoj. Naravno, brutalni napadi policije na prosvjednike, uvrede i inat koji je došao od vladajuće administracije, te medijska cenzura u domaćem prostoru, bili su katalizatori ovog ustanka, no uzroke svega što se ovih dana zbiva u Turskoj treba tražiti dublje, u novijoj političkoj povijesti te zemlje.

autor na prosvjedima u Izmiru

Došavši u Izmir u utorak, 4. lipnja popodne, nisam imao pojma da neću uspjeti obaviti ništa od planiranog posla koji me tamo doveo. Odmah po dolasku, domaćini su me zasuli informacijama o prosvjedima. Od planiranog posla ništa, voze me u hotel i mole da se brzo spremim pa da idemo na prosvjed koji uskoro počinje. U tom turističkom gradu na obali Egejskog mora se naizgled ne događa ništa posebno. Izmir ima oko 3 milijuna stanovnika, treći je po veličini grad u Turskoj i vrlo je moderan. U potpunosti orjentiran turizmu, grad obiluje hotelima, barovima i restoranima. No, na putu od aerodroma teško je ne primijetiti veliku sirotinjsku četvrt, smještenu odmah iza ulaza u grad, kojeg krasi ogromna Ataturkova glava uklesana u brdo, po uzoru na Mount Rushmore. U gradu, naizgled običan dan, užurbani narod marljivo radi svoj posao, gužve su u prometnu, dan kao i svaki drugi. Nema znakova nereda ili demoliranja, ništa ne odaje dojam da se tu još prošlu noć vodio pravi urbani rat. Jedina, pomalo neobična stvar, je hrpa turskih zastava koje su građani istaknuli na svojim prozorima i balkonima te slike Ataturka koji je očito neizbježan nacionalni simbol.

stambene zgrade u Izmiru, s mnogih prozora i balkona se vijore nacionalne zastave

Zastave vise i po izlozima trgovina, vijore se sa rasvjetnih stupova, netko, tko ne zna što se zbiva, bi pomislio da je nacionalni praznik. Oko 6 sati popodne, sasvim druga priča. Na trgu Gundogdu, na samoj obali, središte je prosvjeda. Postavljena je bina na kojoj se izmjenjuju bendovi, osobe iz javnog života, predstavnici studenata, sindikata, sveučilišnih profesora, lokalnih oporbenih političara… No, uglavnom se svira, pjeva i pleše. Ulice koje vode do trga, pune su prosvjednika. Prosvjeduju svi – stari, mladi, sekularisti, islamisti, radnici, studenti, umirovljenici… Svima je zajedničko samo to da vole Tursku, što sam jasno vidio kada se sa bine zaorila nacionalna himna. U stavu mirno, pjevajući iz sveg glasa, deseci tisuća ljudi otpjevalo ju je od početka do kraja te sve popratilo pljeskom i urlicima oduševljenja. Nešto slično sam zadnji put vidio kada je Hrvatska osvojila treće mjesto na svjetkom prventsu u nogometu 1998-e. Ljudi koji nisu izašli na ulice, mahnito pale i gase svjetla u svojim stanovima u znak potpore prosvjednicima; objašnjavaju mi da je taj trend krenuo iz istanbulske četvrti Taksim. Gužva je ogromna, no svi su miroljubivi. Kafići i restorani rade normalno, ljudi sjede, ispijaju piće ili jedu, ima i turista, nitko nije nasilan i agresivan, prava praznička atmosfera. Znak da je to ipak prosvjed su parole koje se svako malo izvikuju i usmjerene su protiv premijera Erdogana i vlade a dio prosvjednika crta grafite po podu – ispisuju se posprdni komentari na račun vlade ili crtaju karikature vladajućih političara. 3g mreža je svima blokirana, policija to čini jer se prosvjednici organiziraju isključivo preko twittera; prosvjede u Turskoj nacionalni mediji ne prate, jer su gotovo svi pod direktnom kontrolom vlade.

obrambene potrepštine za najhrabrije – limun i mlijeko za ispiranje očiju, a voda za osvježenje nakon bježanja

Nekolicina novinara koja se usudila izvještavati o prosvjedima je ekspresno završila u zatvoru. No, problemu s blokadom mreže prosvjednici su doskočili – ljudi koji imaju wi-fi u centru grada su maknuli s njega zaštitu te se svi mogu slobodno priključiti na internet unatoč blokadi 3g mreže. Jedini znakovi nereda vide se na poslovnicama BankAsyje, banke bliske vladi, i Starbucksu. Naime, u prosvjedima za vikend je policija napala demonstrante koji su se pokušali sakriti po okolnim kafićima i dućanima. Svi su ih primili, jedino im je Starbucks zatvorio vrata. Da to nije bio najpametniji potez, pokazuje činjenica da od dva Starbucksa u centru nije ostao niti znak, potpuno su demolirani te su postali atrakcije ispred koje se ljudi fotografiraju. Lokali pored Starbucksa, nemaju ni ogrebotine na sebi i normalno posluju.Promet u centru je u potpunoj blokadi, mali kružni tok koji je sjecište okolnih ulica krcat je prosvjednicima i stvaraju se velike kolone vozila. Ali to nikome ne smeta; vozači trube i mašu prosvjednicima a mnogi od njih na autima imaju istaknute antivladine transparente. Policije nigdje, objašnjavaju mi da su sveprisutni ali u civilu, te da se veći dio snaga okuplja u obližnjem parku iz kojeg tek oko 11 sati kreću u napad. Tada se, naime, dobar dio prosvjednika razilazi i ostaju samo najuporniji. I doista, kako večer odmiče, stvari se mijenjaju. Broj prosvjednika polako opada, no i dalje su brojke sasvim solidne. Stvaraju se naznake priprema za sukob s policijom. Dio prosvjednika stavlja maske ili marame a nasred ulice je niknuo punkt s vodom, mlijekom i limunom. Objašnjavaju mi da sok od limuna i mlijeko pomaže kod ispiranja suzavca iz očiju, dok je voda za osvježenje. Ljudi sami doniraju namirnice, hrpa potrepština je impozantna. Organiziranih nasilnih prosvjednika nema, nitko nije naoružan palicama ili kamenjem. U razgovoru s prosvjednicima saznao sam da im cilj nije sukob nego izbjegavanje policije, te povratak na punktove na kojima se prosvjeduje onog momenta kad se policija povuče. Na sreću, u utorak nasilja u Izmiru nije bilo, policija se nije pojavila. Odsutnost premijera Erdogana iskorisio je njegov zamjenik ispričavši se prosvjednicima za prekomjernu upotrebu sile i pozvavši ih na dijalog. I u većini drugih gradova nasilje je izostalo.

stari centar Izmira, šetnica uz obalu, trgovi i okolne ulice vrve prosvjednicima poslije 6 sati popodne

Iduće jutro, mjesto prosvjeda je potpuno očišćeno – prosvjednici su jako dobro organizirani i imaju timove koji skupljaju smeće. No, to jutro saznajemo da je policija nasumično uhapsila tridesetak ljudi koji su u pripremi prosvjeda aktivno tweetali, po definiciji odjela turske policije za organizirani kriminal (?!), pozivali na nasilje. Policija očito isprobava različite taktike, od otvorenog sukoba s prosvjednicima do plašenja nasumičnim hapšenjima i poprilično ozbiljnim optužbama. Teško je za vjerovati da policija to radi na svoju ruku. Dokazi nasilja itekako postoje, na mnogim internetskim stranicama objavljene su amaterske slike i video snimke pretjerane policijske brutalnosti prema prosvjednicima te potpuno nepotrebnog korištenja suzavca, vodenih topova ili čak i opasnijih kemijskih sredstava za kontrolu masa. Na brojnim fotografijama i videima može se vidjeti potpuna neselektivnost policije u napadu na prosvjednike; sigurno je da nasilnih provokatora među prosvjednicima ima, no policija se uglavnom okomljuje na mirne prosvjednike koji pokušavaju izvući živu glavu iz nasilnih situacija. Službeno su potvrđena četiri smrtna slučaja, no Turci se na te brojke smiju i pokazuju snimke na kojima se vidi kako policijska oklopna vozila gaze preko većeg broja prosvjednika u bijegu te je teško vjerovati da je brojka četiri istinita.

grafit-karikatura premijera Erdogana, nacrtana na pločniku u centru Izmira

Medijski, vlada drži stvari pod apsolutnom kontrolom. U turskim medijima prosvjedi, u vidu izvještavanja s terena,gotovo uopće ne postoje. Slabo praćena nacionalna televizija Halk TV je jedina koja izvještava o događajima s terena. S druge strane, prenose se izjave premijera i vladajućih političara u kojima se prosvjednici omalovažavaju i proglašavaju neprijateljima države, teroristima i stranim agentima a brojke se drastično umanjuju. U petak, 7. lipnja, čak 6 turskih novina je izišlo s gotovo identičnim naslovnicama na kojima se citira premijerova izjava da „demokracija zahtijeva žrtve“. Zapadni mediji su isto tako ispočetka relativno slabo pratili prosvjede. Posebno, ukoliko se usporedi situacija u nekim susjednim zemljama čiji vladajući režimi nisu (ili nisu bili) prijateljski nastrojeni prema zapadu. No, kako se intenzitet prosvjeda povećavao neviđenom brzinom, te kako su društvenim mrežama počele kolati informacije i fotografije nereda, teško je bilo ignorirati ih.

U idućem broju Dišpeta, donosimo povijesnu, političku i ekonomsku pozadinu i uzroke ovog ustanka te i dalje aktivno nastavljamo pratiti situaciju na terenu. Situaciju, koja postaje itekako zanimljiva jer su prosvjednici počeli raditi na političkoj platformi zahtjeva, koju namjeravaju vladi postaviti kao imperativ. Organizirane skupine građana, sindikati, navijači, glumci i sportaši se sve više priključuju prosvjedima. Generalni štrajk, organiziran od strane najvećeg sindikata javnih službi, izazvao je kaos u prometu 5. lipnja. Premijer najavljuje razgovor s predstavnicima prosvjednika i smirivanje situacije, no napadi policije su obnovljeni nakon dva dana zatišja. Za razliku od Sirije i arapskih zemalja sjevera Afrike, koje su prošle (ili još uvijek prolaze) jednu izvana potaknutu revoluciju, turske prosvjednike još nitko od zapadnih političara otvoreno ne podržava. Također, nemaju ni potporu vojske, koja je dugo vremena u toj zemlji bila garancija sekularizma. Turski je narod očito shvatio da neke stvari mora promijeniti sam. U idućim danima bit će jasnije ima li za to snage i moći. Iz tog razloga, u Turskoj danas treba biti. Ako nikako drugačije, onda barem u mislima.

bivši Starbucks u centru Izmira, demoliran do neprepoznatljivosti

Klikom na novi broj fanzina Dišpet

Pred nama je dvadeset i deveti broj fanzina Dišpet. Tema broja ovog puta je revolucija u Turskoj čiji vam izvještaj iz  turističkog gradu Izmira na obali Egejskog mora donosi Tin Pažur.

“Na sreću, u utorak nasilja u Izmiru nije bilo, policija se nije pojavila. Odsutnost premijera Erdogana iskorisio je njegov zamjenik ispričavši se prosvjednicima za prekomjernu upotrebu sile i pozvavši ih na dijalog. I u većini drugih gradova nasilje je izostalo. Iduće jutro, mjesto prosvjeda je potpuno očišćeno – prosvjednici su jako dobro organizirani i imaju timove koji skupljaju smeće. No, to jutro saznajemo da je policija nasumično uhapsila 30-ak ljudi koji su u pripremi prosvjeda aktivno tweetali, po definiciji odjela turske policije za organizirani kriminal (?!), pozivali na nasilje. Policija očito isprobava različite taktike, od otvorenog sukoba s prosvjednicima do plašenja nasumičnim hapšenjima i poprilično ozbiljnim optužbama. Teško je za vjerovati da policija to radi na svoju ruku. Dokazi nasilja itekako postoje, na mnogim internetskim stranicama objavljene su amaterske slike i video snimke pretjerane policijske brutalnosti prema prosvjednicima te potpuno nepotrebnog korištenja suzavca, vodenih topova ili čak i opasnijih kemijskih sredstava za kontrolu masa. Na brojnim fotografijama i videima može se vidjeti potpuna neselektivnost policije u napadu na prosvjednike; sigurno je da nasilnih provokatora među prosvjednicima ima, no policija se uglavnom okomljuje na mirne prosvjednike koji pokušavaju izvući živu glavu iz nasilnih situacija. Službeno su potvrđena 4 smrtna slučaja, no Turci se na te brojke smiju i pokazuju snimke na kojima se vidi kako policijska oklopna vozila gaze preko većeg broja prosvjednika u bijegu te je teško vjerovati da je brojka 4 istinita.

Medijski, vlada drži stvari pod apsolutnom kontrolom. U turskim medijima prosvjedi, u vidu izvještavanja s terena,gotovo uopće ne postoje. Slabo praćena nacionalna televizija Halk TV je jedina koja izvještava o događajima s terena. S druge strane, prenose se izjave premijera i vladajućih političara u kojima se prosvjednici omalovažavaju i proglašavaju neprijateljima države, teroristima i stranim agentima a brojke se drastično umanjuju. “

U ovome broju, kao i uvijek komentar političko-društvene situacije u Hrvatskoj donese vam Hrvoje Kolić i Juraj Filipović. Također pročitajte Srča srca, dio u kojem kako na web stranici tako i u fanzinu donosimo tekstove Ivana Galića, Nikole Nemeca, Joška Bonačića i Ivana Ilakovca, te poeziju Mili Đukića, Čarne Popović, Hrvoja Kolića i Enese Mahmić.

Upoznajte se s Alenom Munitićem, direktorom Festivala mediteranskog filma Split, ekipom iz Stripodroma za koju crta i naš Tomislav Primorac, kao i kolažima Katarine Radulović. Za sam kraj ostavljamo Borisa Peku koji vam daje pregled benda Leb i sol, najavu koncerta Gužve u 16-ercu povodom 20. godina sviranja i naravno xSTatic festivala kojeg ćemo pozorno pratiti ove godine.

Kako smo i na početku rekli ovo je naš dvadeset i deveti broj. Nadamo se da smo ispunili vaša očekivanja, kao i da ćemo se družiti narednih mjeseci s vama, zajedno s onim starim i novim autorima koje polako otkrivamo.

Primite pozdrave od uredništva Dišpeta i naravno Karla Ermacore koji je za vas grafički uredio ovaj broj.

Zdravim logičkim sklopom zaključujemo da evolucija u Splitu napreduje brže nego igdje, samo u dvije godine razmaka Split se promakao u oazu mira, ravnopravnosti i nultog stupnja međuljudske netrpeljivosti. Tome su naravno dodvorili segmenti utjecajnog obrtanja javnog mnijenja novog izabranog gradonačelnika, približavanje neoliberalnoj tvorevini koja zahtjeva od nas maksimalno uvažavanje ili pak samo otvaranje očiju nakon što su pojedinci uvidjeli da ih dignuta desnica i agresivno skandiranje neće nigdje dovesti. Naprotiv ostat će zabilježeni kao zadnji korov društva kojeg treba iskorijeniti i srezati. Upravo onda kad smo se svi ponadali da su Splićani počeli uvažavati jedni druge, da je povorka održana u miru, na drugoj strani grada okupila se masa suprotnih uvjerenja koja je pozivala na bojkot. Takvi su naši ljudi, vrlo brzo se mi poput amebe prilagodimo postojećoj situaciji, što ukazuje na velik broj onih koji su povorku ignorirali i zavidan broj onih koji su se došli ispuhati negdje drugdje.

“Sve su te konzervativne i homofobne akcije itekako povezane s krizom. Prvi primjer koji se nameće je, svakako, nacizam, koji je u 1930-ima u Njemačkoj na vlast došao upravo na krilima strahovite ekonomske krize. Tada su krivci bili ponajprije Židovi, ali i Romi, svi drugi nearijevski narodi (kao Slaveni), a i homoseksualci, kao i danas. Jedan od očitih suvremenih primjera je jačanja otvoreno neonacističke stranke u Grčkoj, koja je pak dežurnog krivca našla u imigrantima. Svjedoci smo kontinuiranog jačanja pronacističkih europskih stranaka, baš slučajno za vrijeme jake ekonomske krize. Nije baš da se narodu ponudio izbor “hoćemo li se baviti homoseksualnim brakovima ili ekonomskom situacijom?”

Dakle, homoseksualci – bili to vi sami, vaša djeca, prijatelji, susjedi, kolege ili sugrađani – su danas u Hrvatskoj isto ono što su u drugim vremenima, okolnostima ili prostorima bili Židovi (ni njih nisu odmah počeli trpati u koncentracijske logore i ubijati), Romi (npr. danas u Mađarskoj), Slaveni, imigranti. Danas pederi i lezbe, a sutra možda ateisti ili tko zna tko drugi.”

Dok primjerice samo možemo zamišljati širinu šovinističkog diskursa da je poteštat ostao onaj stari koji je predložio prošle godine da se gay pride održi u splitskoj periferiji, dok to sve budnim okom promatra jedan tamo s kraja rive, kojeg je dotični i postavio kao svoj osobni doprinos svim građanima Splita. Međutim spomenik partizanskom generalu zaslužuje policijsku zaštitu 24/7, a gay pride ne? Pa tko tu koga? Ne razumiju ljudi takvo licemjerje da osoba koja spava kraj Franje Tuđmana u svrhu njegovog čuvanja od urbanih Jugoslavena, može unositi toliko demokršćanskog klerofašizma svojim djelovanjem u gay pride-u. Licemjerje koje je usko povezano s naučavanjem svete knjige, onom teorijom koja poziva sve kršćane na mir ljubav i zajedništvo, bez obzira na razlike. Strašan je to osjećaj kad partizanski spomenici bivaju razrušeni, popišani i uništeni dok se istovremeno pjevaju hvalospjevu jedinom našem predsjedniku. Koji se sigurno okretao u grobu kad je onako zgrbljen vidio one pedere šta se motaju po južnoj Hrvatskoj. Kako ih nije sram? Mrzitelji njegove domovine stvaraju nakaradnu naciju.

Inače vrlo popularna je izlika ljudi, onih koji ne uvažavaju homoseksualce da se previše novca troši na osiguranje i sl. Međutim ako se uzme u obzir da jedan policajac čuva jednog homoseksualca, dok dva policajca u dvije smjene čuvaju spomenik, naravno možemo se složiti samo oko jedne stvari. Prije nego zaključimo uzmimo u obzir da je peticiju protiv postavljanja spomenika dr. Franji Tuđmanu potpisalo preko 5000 ljudi, da se sad toliko ne baziramo na razloge potpisivanja jer nije ni bitno. Ljudi su gladni i žedni i u Tuđmanovoj glavi su nanjušili dobru zaradu, da ona napokon skonča na tržištu sekundarnih brončanih sirovina. Koliko god porezni obveznici trubili da im je to skupo, nekima je recimo neprihvatljivo da se iz gradskog proračuna osigurava zaštita višemetarskoj skulpturi, koja ima položenu ruku na ogromnoj kocki. Kocki, zamisli ironije. Još kad bi se tome pridodao broj uništenih splitskih firmi, nedavna presuda i svi grijesi iz prošlosti zbilja odlično figura taj autokrat u cvitu Mediterana. Naprotiv ako je nekim Splićanima taj spomenik toliki trn u oku i nalazi se na jednoj jako rizičnoj lokaciji zašto ge ne premjeste recimo na Sirobuju, gdje bi uživao veliku potporu svojih političkih istomišljenika. S druge strane da primitivizam nije toliko izražen, proporcionalno tome ne bi bilo ni potrebe za tolikim enormno bezobraznim osiguranjem, istakli su u tom tonu prošlog tjedna svoju tezu neki poznati kolumnisti.

Za vrijeme cijelog tog zbivanja, još tamo po završetku lokalnih izbora medijske stranice sve manje daju prostora srednjovjekovnoj inicijativi. Onoj koja tobože želi zaštiti brak. Pritom se koristeći zagarantiranim ustavnim pravima da bi temeljno ljudsko pravo drugima uskratili. Pitam ja vas gospodo, kako je prije cca 150 godina funkcionirao život žene? Nije li žena ta koja je podređena muškarcu, prvenstveno stvorena za rađanje, kuhanje a tu i tamo bi mogla izaći i iz kuće? Samo ako je muž dobre volje, naravno. Jer one su toliko glupe da ne smiju glasati. Tko je vidio ženi dati pravo glasa? Fuj. Eto pitam sada gospođu iz spomenute inicijative zašto kada se toliko ufurala u ulogu nije posvetila i ostalim konzervativnim, nadasve tradicionalnim vrijednostima koje iz dana u dan blijede i brišu se iz društva? Možda zato što se radi o evoluciji društva. Žene prije samo jebenog jednog stoljeća nisu imali nikakva prava. Prije samo par desetljeća crnci su bili građani drugog reda. U svim tim slučajevima na kraju se uspostavilo da većina ne mora biti nužno u pravu. Upravo iz razloga na koji to većina voli indoktrinirati, odnosno proglašavati nakaradnim, bolesnim i neshvatljivim ono što se samo zove različitost.

Danas živimo u demokraciji koja je rezultat mukotrpnih borbi svakakvih aktivista, grupa i pojedinaca. Evolucije koja ne pita za dozvolu. Radi se o prirodnom procesu stvaranja nečeg novog i etiketiranja od strane većine. Pritom bez da većina barata određenom terminologijom i da konkretno može obrazložiti svoje stavove. Ne svi naravno. Mediji su ti koji serviraju, upale i izvještavaju o takvim situacijama. Zašto onda tolerirati neku curu koja će promijeniti par veza, bazirati se na karijeru i možda se ne udati? Radije se založimo za ustavnu odredbu koja će njoj to zabranjivati. Kao šta bih ja zabranio svim ateistima, agnosticima, ljevičarima, liberalima da opće budu u instituciji braka, a kamoli da imaju dijete. Jer oni nemaju određenu dozu religioznosti kojom mogu usmjeriti svoje dijete na pravi put. Sve liberale treba izolirati u 4 zida jer postoji mogućnost da će se i oni jednog dana onako čisto iz dosade deklarirati kao homoseksualci. A sve je to kako vole tvrditi produhovljeni konzervativci jedna velika masonsko-židovsko-sotonsko-američka urota protiv Hrvatske.

Pitam ja vas gospodo što vi konkretno dobivate a što gubite time da pripadnicima ljudske vrste koji su ako ne i na višem nivou nego vi, uskraćujete temeljna ljudska prava i slobodu. Oni su različiti, ne mogu se poistovjetiti s vama? Tada gospodo imate jedan kompleks viška. O tome se našli pričati tamo neki Štimci, Thompsoni koji su promijenili par žena. Crkva zdušno poduprla inicijativu, ona crkva koja je stoljećima bila pod ustrojstvom inkvizicije, pedofilije, homoseksualizma i križarskih ratova. Tamo neke biljke poput Grozda i Hrasta koji su po svjetonazoru slični Adalbertu Rebiću i Ruži Tomašić žele uskratiti temeljna ljudska prava nekome tko je različit! Pa gospodo da aktivizam, pozitivizam i revolucionarni naboj nisu živjeli svih ovih godina, danas bi vjerojatno u Americi crnci živjeli u ograđenim kavezima, postojale bi trgovine samo za kršćane, brak bi mogli sklopiti samo prosvijećeni vjernici, postojala bi odjeća samo za druge rase, turisti bi imali povez oko ruke na kojem bi na sedam svjetskih jezika pisalo „gost“…

Podjelom ljudi podsvjesno zazivate netrpeljivost, a tu crkva služi kao indikator koji vodi ka netoleranciji a sve to zapakirano je u jedan demokratski fašizam 21. stoljeća. Inače nemam tolerancije na netoleranciju, jer onih nekoliko tisuća homofoba , upitnog civilizacijskog stupnja koji alkoholizirani urlaju i šire poruke mržnje i nesnošljivosti nisu primjereni za jedan kulturni Split. Jer ti ljudi su zahtijevali prolazak preko grada u samo pola sata vremena. Mirno, dostojanstveno i kulturno.

“Potpisivanje se za referendum promoviralo u crkvama, potpisivalo se pred crkvama, crkvenjaci su u koordinaciji sudjelovali, a budimo realni – crkva je to, naposljetku, i financirala. Netko je one silne dvije tisuće štandova, plakate, majice i sve ostalo morao i platiti.

Crkva, jednostavno, ima resurse kojom ovakve inicijative može financirati. A ima ih jer smo joj ih mi svi dali – zato što joj vraćamo u procesu denacionalizacije njezin feudalni imetak. S druge strane, nekakve progresivne lijeve inicijative na institucionaliziranoj razini, koja bi se bavila pravim problemima ovoga društva, nema, a i da ima, za financiranje takvih kampanja teško da bi se javila koja od današnjih struktura moći, kojima ova situacija odgovara. Kao što ne možemo imati referendum o tome jesmo li za to da se Zoran Milanović pogubi, da se ateistima zabrani usvajanje djece ili plavušama putovanje u inozemstvo, isto tako ni referendum koji bi mogao dovesti do dodatne diskriminacije određene manjine ne može biti prihvatljiv. U idealnom sustavu bi ustavni sud skupljanje potpisa za ovakvu inicijativu morao u startu poništiti kao neustavno.”

Evo po završetku teksta ću napomenuti da se zalažem za odredbu po kojoj bi se brak definirao kao Hrvatska demokratska zajednica muškarca i žene. Tako bi se osigurao i prepoznao superiorni Hrvatski identitet, očuvala bi se tradicija sa zapanjujućom dozom religioznosti. Demokratska zato što bi se napokon postigla ravnopravnost između muškarca i žene.

Hoću da to uđe u Ustav!

Napomena:

U tekstu “Hrvatska demokratska zajednica muškarca i žene”, autor je koristio ulomke autora Mate Kapovića iz teksta “Danas pederi i lezbe, a sutra možda ateisti, “alternativci”, “urbani jugoslaveni” ili tko zna tko drugi” s portala index.hr kojega u cijelosti možete pročitati na slijedećem linku: http://www.index.hr/vijesti/clanak/danas-pederi-i-lezbe-a-sutra-mozda-ateisti-alternativci-urbani-jugoslaveni-ili-tko-zna-tko-drugi/680384.aspx

Foto Natasha Kadin : Intervju s Alenom Munitićem

Festival mediteranskog filma Split ušao je u svoju šestu godinu.Nakon prvih pet godina postao je najposjećenija i jedna od najvažnijih manifestacija u Splitu. Festival se ove godine održava od 8. do 15. lipnja kada će publika imati priliku uživati u brojnim filmskim i popratnim sadržajima. O festivalu smo kroz kratak intervju razgovarali s Alenom Munitićem, direktorom FMFS-a.

Počeo je šesti Festival mediteranskog filma u Splitu? Što publika može očekivati ove godine?

Ove godine publika može očekivati bez obzira na skroman budžet, jako kvalitetan program, produkciju i naravno organizaciju. O samim filmovima koji su ove godine se mnogo pisalo, sav program nalazi se na našoj web stranici. Počeli smo nultom večeri s besplatnom projekcijom filma „Danak anđelima“, zadovoljni smo posjećenošću unatoč nevremenu koje nas je zadesilo taj dan. Naravno, uz dobre filmove publika kao i prošlih godina može da uživa i u našim feštama koji se održavaju u ljetnom kinu Bačvice.

Nakon pet filmskih festivala, i vaša očekivanja su pretpostavljam porasla za ovogodišnji. U kojem smjeru mislite ići kad gledamo budućnost, možda i jedan zimski festival uskoro?

Naravno da su očekivanja velika. Veseli što nas je publika prepoznala od samih početaka. Ove godine se za samo otvaranje tražila karta viška. Sve ulaznice za subotu su rasprodane. To dovoljno govori o interesu publike i važnosti festivala za ovaj grad. Nama je bitno da festival ostane mediteranski, naravno da bi željeli imamo priliku i raditi zimi, ali to ovisi prvenstveno o financijama. Imamo strašno puno mogućnosti i entuzijazma, pa se nadamo da će naredne godine donijeti i onu financijsku potporu koja nam je potrebna.

Lani ste započeli s filmskom turnejom po Dalmaciji. Znamo da se u mnogim mjestima zatvaraju kina i da film ostaje samo u velikim Multipleksima. Kako je došlo do inicijative?

Da, prošle godine smo krenuli s projektom „Kino Mediteran“. Obišli smo dvanaest dalmatinskih gradova i posjetili mnoga napuštena kina. Željeli smo dovući film svakoj publici, pogotovo onima koji nemaju priliku da vide ovakav sadržaj. Reakcije su bile pozitivne, mnoga djeca su se susrela prvi put s kinom tada, bilo je mnogo i turista. Ove godine također idemo s projektom „Kino Mediteran“ gdje će nam se uz prošlogodišnja mjesta pridružiti Šibenik, Trogir i Lastovo.

Što je potrebno da se održi jedan ovakav festival svih godina, ako znamo da s financijama i niste najsretniji?

Zasigurno da je potrebna publika. Ona je ta koja je prepoznala kvalitetu programa i entuzijazam svih kojih rade na ovom projektu. Kad pogledate razne komercijalne festivala koje nemaju sreću s publikom i jedan nezavisni festival poput našeg na kojeg dolazi publika zbog filmova, pa i glazbenih događanja koja organiziramo, onda zasigurno da nas ona drži.

Kad spominješ ekipu i entuzijazam. Koliko vas radi na ovom projektu?

Tu je dvadesetak ljudi koji stalno rade na festivalu. Kao i prošlih godina i ove su nas se javili mnogi volonteri, koje čak zbog velikog interesa nismo mogli prihvatiti sve. Osjeti se ta energija festivala što nam je bitno, jer svi žele volontirati i gledati dobre filmove, što nam ostavlja i dobru podlogu za budućnost.

Neka poruka za kraj svima koji se žele baviti filmom i organizacijom ovakvih sadržaja?

Ekipa samo ustrajte. Trud, entuzijazam i ljubav prema stvarima koje radite uvijek se nagrade. Ja se iskreno nadam da će mnogi Festival mediteranskog filma u Splitu uzeti za dobar primjer kako treba raditi i zajedno s nama učiti da Split učinimo urbanom sredinom kakva ona i jest.

Autor plakata FMFS 2013. Karlo Kazinoti

Podrška Split Pride-u

Split je grad za sve vas!

„Ovo što sada proživljavamo i što ćemo preživjeti događa se samo jednom u životu. I u tome nismo sami. I zato poručujemo svima da ne smijemo odustati, da ne dopustimo da mržnja postane obiteljska vrijednost. Povijest će pamtiti hrabre borce i borkinje za pravdu, a posramit će one koji se sada protiv pravde bore. Stidjet će ih se njihova djeca, njihovi unuci i svi koji ih poznaju, jer oni koji tuđe obitelji razaraju, nemaju budućnosti..“  (iz Proglasa XII. Povorke ponosa Zagreb Pride 2013 – “Ovo je zemlja za sve nas”)

Drage i dragi splitske lezbe, pederi, biseksualne i trans osobe, LGBT osobe, dragi svi sudionici i sudionice treće Povorke ponosa splitskog Pridea,

povodom sutrašnjeg održavanja treće Povorke ponosa u Splitu izražavamo vam iskrenu solidarnost i podršku dolaskom na Split Pride. Želimo vam najveću i najljepšu Povorku do sada te uspješno zauzimanje  ulica, trgova i parkova vašega grada: vašeg Đardina, vaše Tomislavove, Marmontove i vaše Rive. To su mjesta koja pripadaju svim građanima i građankama vašeg grada, to su mjesta koja pripadaju vama.

Ove godine još jednom stvarate povijest. Sa svima nama sutra će na splitskoj Povorci ponosa koračati i vaš novoizabrani gradonačelnik, Ivo Baldasar. Sutrašnji dan zauvijek ćemo pamtiti kao dan kada je prvi hrvatski gradonačelnik došao na neku hrvatsku Povorku ponosa dolaskom, podržavši tako svoje LGBT sugrađane i sugrađanke. Ponosni smo i sretni što ćemo taj dan biti s vama u Splitu.

Poklanjamo vam i posvećujemo riječi šestog videa kojeg smo snimili u sklopu kampanje „Ovo je zemlja za sve nas“

Damir Urban: „Ja i moja obitelj podržavamo život bez mržnje!“

Bolji i pravedniji Split znači bolja i pravednija Hrvatska.  Nastavimo se zajedno boriti da takva ostane i po Ustavu, kako sutra u Splitu, tako i  iduće subote u Povorci ponosa jedanaestog Zagreb Pridea.

 XII. Povorka ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pride

 15. lipnja od 14h, Trg žrtava fašizma.

„Ovo je zemlja za sve nas!“